Pande se nalaze na logotipu World Wide Fund for Nature (WWF), najveće međunarodne nevladine organizacije koja radi na pitanjima zaštite, istraživanja i obnove okoliša. Pande, točnije velike pande (Ailuropoda melanoleuca,) su postale ambasadori svih ugroženih vrsta, a u Kini se smatraju i nacionalnim blagom. Iako same pande ne ulažu prevelik napor da opstanu, ljudi, koji redovno uništavaju njihovo prirodno stanište i jedini izvor hrane, ipak imaju dužnost da se iskupe i da pomognu ovim apsolutno neodoljivim medama.

Uz krivolov, fragmentaciju i nedostatak plijena, kao jedan od najvažnijih uzroka pada brojnosti smatra se gubitak genske raznolikosti, nastao kao posljedica parenja u srodstvu. Obični ris (lat. Lynx lynx), ili eurazijski ris je najveća mačka u Europi pa i na hrvatskom tlu. Dužina tijela im je do 1,30 m (uz dodatak repa od 11 do 25 cm), a u ramenima su visoki oko 65 cm. Iako su zakonom propisane visoke kazne (40.000,00 Kn) za onoga tko ubije risa, do sada u Hrvatskoj još nitko zbog toga nije bio kažnjen.

Ugrožena je uglavnom zbog uništavanja povoljnih staništa, onečišćenja voda, uznemiravanje i krivolova. Pravilnikom o visini naknade štete iz 1995. godine za njezino ubijanje je 30.000,00kn.Vidre imaju vrlo mekan sloj krzna ispod vanjskog sloja koji se sastoji od duge zaštitne dlake. Ono ih održava suhima tijekom boravka u vodi te zadržava sloj zraka, pružajući im toplinu. Sve vidre imaju duga, vitka tijela i kratke udove. Među njihovim prstima nalaze se plivaće kožice. Većina vrsta ima oštre kandže.Svaki put nakon plivanja vidra se trlja od zemlju da makne sol sa sebe.

Sibirski tigar (Panthera tigris altaica) je najveća mačka na svijetu. Pripada carstvu životinja, razredu sisavaca, natporodici mačaka, porodici velikih mačaka i jedna je podvrsta vrste tigrova. Živi u sibirskim šumama i prašumama, lovi kao i ostali tigrovi. Sibirski tigrovi su ugroženi jer se izlovljavaju zbog crvenkastog krzna ukrašenog crnim prugama. Sibirski tigar je vrlo snažan i mišićav. Može biti dug od vrha njuške do kraja repa gotovo 4 m, od čega na rep otpada oko 90 cm. Visina do ramena može biti do 1,15 m, što ga čini najvećim i najsnažnijim od svih podvrsta tigrova. Može težiti od 100 do 320 kg, no mogući su i ekstremni izuzeci: najteži do sada poznati sibirski tigar je bio težak gotovo 400 kg.

Barska kornjača (Emys orbicularis) je jedna od samo dvije vrste slatkovodnih kornjača u Europi. Ima gladak leđni oklop smeđe ili crne boje, preklopljen prema prednjem dijelu trbušnog oklopa, pa se može podići kad kornjača uvlači glavu. Provodi mnogo vremena sunčajući se na kamenju ili srušenom drveću, ali na prvi znak opasnosti bježi u vodu i zaranja. Jede žabe, ribe i druge male životinje u vodi ili na kopnu.

Dupini su vrsta čiji opstanak ugrožavaju ljudske aktivnosti na moru, pretjerani izlov ribe i zagađenje mora. Dupini uz pomoć zvuka identificiraju i hvataju plijen, međusobno komuniciraju i orijentiraju se stvarajući akustičnu kartu zone u kojoj se kreću. Većina zvukova koje proizvode gliseri, naročito zvukovi propelera, preklapaju se s frekvencijama koje koriste dupini. Zbog njih ponekad napuštaju omiljena mjesta na kojima se hrane ili borave s mladima, a poznato je, također, da buka u njih može proizvesti i stres. Od 1995. godine dupini su u Hrvatskoj zaštićena vrsta, ali to nije dovoljno. Bez svijesti i poznavanja pravila ponašanja niti jedna zaštita na papiru ne može biti učinkovita: dupini se ne smiju proganjati i plovila se ne smiju usmjeravati ravno prema njima. Dupinima se treba približiti vrlo sporo, držeći se paralelno s njihovim pravcem kretanja i izbjegavajući iznenadne promjene smjera i buku. Najbolje je ugasiti motor. U krugu od 100 metara od dupina ne bi smjelo biti više od jednog plovila, a u krugu od 200 metara najviše tri. Prilikom napuštanja područja s dupinima,ubrzavati treba postupno i tek kada se oni nalaze na udaljenosti od 100 metara.

Zapadna nizinska gorila jedna je od dviju vrsti zapadnih gorila koje žive u Angoli, Kamerunu, Srednjoafričkoj Republici, Republici Kongo, Demokratskoj Republici Kongo, Ekvatorskoj Gvineji i Gabonu. Iako ih je zabranjeno loviti i ubijati, nizinske gorile i dalje su ubijane zbog mesa koje se smatra delicijom, a mladunce zarobe i drže kao ljubimce. Smrtonosni virus ebola također je uništio populaciju divljih gorila. Samo u Gabonskoj Minkébé šumi virus je ubio više od 90 % populacije gorila i čimpanza. Nakon toga je ova vrsta stavljena na crveni popis kritično ugroženih vrsta.

Smeđi medvjed je pripadnik porodice medvjeda i jedna od samo osam vrsta medvjeda koje danas žive u svijetu. Ove životinje ne ugrožavaju ljude (osim ako su napadnuti),a svejedno su istrjebljeni u većem dijelu Europe. Međutim, u Sloveniji medvjedi su preživjeli: širom slovenskih šuma danas živi oko 440 medvjeda.U Sloveniji je smeđi medvjed zakonom zaštićena vrsta koja se ne smije loviti.Lovci svejedno organiziraju okrutne lovove na njih i svake godine ih ustrijele više od 20%. Od 1998. do 2010. u Sloveniji ubijeno oko 1120 medvjeda-to je prosječno 1 medvjed svaka 4 dana. Oko 80% tih medvjeda je ustrijeljeno, 17% strada u nesrećama na cestama ili željezničkim prugama.Daljnji podaci su također zastrašujući: Čak ni svaki peti medvjed u Sloveniji ne umire prirodnom smrću. Prosječna dob ubijenih medvjeda je niža od tri godine, dakle ne dosegnu ni spolnu zrelost,bude li premalo medvjeda za rasplođivanje, preživljavanje medvjeda bit će doista ugroženo.

Afrički divlji magarac ( Equus asinus; sin.: Equus africanus), ili afrički magarac, ili divlji magarac, je vrsta iz porodice konja (Equidae) kojoj pripada i njegov njegov domesticirani oblik pravi ili domaći magarac. Vrlo je sličan azijskom magarcu, ali ima i dovoljno razlika, da azijskog nazivaju još i "polumagarcem". Afrički magarac je vrsta od koje se razvio domaći magarac, a za razliku od njega, azijski vjerojatno nije bio nikad domesticiran. Magarci unutar porodice konja čine poseban podrod Asinus.Kao što je već ranije rečeno, afrički divlji magarci su još davno nestali iz svojih prirodnih staništa. U novije vrijeme afrički divlji magarci živjeli su u Etiopiji, Eritreji, Somaliji i Sudanu. Pored toga, jedno malo krdo ovih životinja uveženo je u jedno zaštićeno područje u Izraelu. Još 1980ih ukupan broj afričkih divljih magaraca procjenjen je na oko 1000 jedinki, no od tada je dramatično smanjen. Zbog građanskog rata u Somaliji su vjerojatno sasvim istrijebljeni, a u Etiopiji i Sudanu su vjerojatno tik pred istrijebljenjem. Jedino u Eritreji je još koliko toliko stabilna populacija od oko 400 jedinki.

Dingo (lat. Canis lupus dingo) je tip australijskih kanida, za koga se pretpostavljalo da potiče od iranskog vuka (Canis lupus pallipes). DNK analiza je pokazala da su u većoj meri slični domaćim psima, tako da postoje pretpostavke da vode poreklo od male grupe pripitomljenih pasa Dingo se najčešće opisuje kao australijski divlji pas, ali ne živi samo u Australiji, niti potiče iz nje. Savremeni dingo se nalazi u celoj Jugoistočnoj Aziji, uglavnom u malim delovima preostalih prirodnih šuma, a i na većem delu kopna Australije posebno na severu. Dingo ima sličnosti i sa vukovima i sa savremenim psima, te se smatra više ili manje nepromenjenim potomkom ranih predaka modernih pasa. Ime dingo potiče iz aboridžinskog jezika Eora, kojim su govorili domoroci na području oko Sidneja. Novogvinejski pevajući pas se takođe klasifikuje kao Canis lupus dingo.

Koala (lat. Phascolarctos cinereus) ili crnonosi medvjedak je sisavac tobolčar koji živi u Australiji visoko u krošnjama eukaliptusovog drveća. Iako koala izgleda kao maleni plišani medvjed te se ponekad naziva i koala medvjedić, on u stvari nije nikakav medvjed, već sisavac tobolčar. Unatoč zakonskoj zaštiti, ipak je vrlo ugrožena vrsta jer neprestano gubi životni prostor zbog čestih požara kao i zbog širenja ljudskih naselja i gradnje prometnica unutar područja koja nastanjuje koala.Koala živi gotovo isključivo u gornjim dijelovima krošanja posebnih vrsta eukaliptusovog drveća, čije je lišće njegova gotovo jedina hrana. Svojim snažnim nogama čvrsto obuhvaća drvo, pri čemu će se oštre pandže zariti u koru. Koala je životinja koja je aktivna noću, pa dane provodi spavajući na granama. Noću se penje na više grane, gdje pažljivo bira lišće koje jede. Silazi s drveta vrlo rijetko, najčešće samo da promijeni stablo jer je na dotadašnjem pojeo lišće kojim se hrani. Koala sjedne u rašlje drveta i tako spava većim dijelom dana, čak po 18 sati. Kreće se i hrani uglavnom tijekom noći. Jako je izbirljiv u hrani i jede samo lišće određenih vrsta eukaliptusa. Tekućinu dobiva iz lišća i zato vrlo rijetko pije vodu.

Hijacintna ara (lat. Anodorhynchus hyacinthinus) je vrsta papige pokrivena plavim perjem. To je izrazito velika leteća papiga u svijetu, a također je i ara. Nalik je kakapu, neobičnoj ptici iz Novog Zelanda koja može biti i teža od 3,5 kilograma. U smislu naziva, ova vrsta "označava" bilo koju drugu veliku vrstu papige. Generalno, može se čak i zamijeniti s vrlo sličnom vrstom, indigo arom, koja živi u rijetkim područjima Brazila. Hijacintna ara je također vrlo popularna kao kućni ljubimac. Zatočene hijacintne are vrlo često koštaju i po preko $9,000-$12,000 US. Ove ptice jaja nesu uglavnom na stablu. U gnijezdu su optimalno 1 jaje, iako se mogu nalaziti i dva jaja, u nekim slučajevima. Mladunci sa svojim roditeljima ostaju sve dok ne napune 3 mjeseca, a odrasli postaju sa sedam godina. Hijacintna ara rasprostranjena je u tri glavna područja Južne Amerike: u Pantanalu (regiji u Brazilu), istočnoj Boliviji i u sjevernoistočnom Paragvaju, u Cerrado regiji istočnog područja u Brazilu (Maranhão, Piauí, Bahia, Tocantins, Goiás, Mato Grosso i Minas Gerais), a živi i u područjima oko rijeka Tocantina, Xingu i Tapajós i na otoku Marajó u istočnoj Amazoni u Brazilu. Vrlo je malo populacije ovih ptica u drugim područjima. Hijacintne are vole palme i tropske šume, ali i ostala poluotvorena šumska područja.

U Europi slobodno živi samo u nacionalnom parku Beloveškoj šumi na granici (Poljska) (veći dio parka) i (Bjelorusija) te u Slovačkoj i na Kavkazu. U sjevernoj Americi su se divovska krda bizona procjenjivala na 60 milijuna životinja, a danas su gotovo potpuno uništena. Sve što je ostalo od šumskoga bizona (Bison bison athabascae), podvrste bizona je dvjestotinjak životinja blizu Velikog robovskog jezera (Great Slave Lake), u zabačenom dijelu nacionalnog parka Wood Buffalo u Kanadi.Šumski bizon je potomak vrste Bison occidentalis koja se u velikim krdima, u potrazi za ispašom, kretala velikim azijskim ravnicama te je prije milijun godina prešla iz Azije u Ameriku. I američki i europski bizon nekoć su bili vrlo rasprostranjeni, no početkom 18. stoljeća započinje njihovo istrebljivanje zbog ukusna mesa i kože, a već u 19. stoljeću lovci su ih gotovo istrijebili. Danas je bizon zakonom zaštićen i brojčano se povećava.

Jaguar (Panthera onca) je zvijer iz porodice mačaka. Živi diljem Južne Amerike, a rasprostranjen je sve do Patagonije na krajnjem jugu kontinenta. Bio je neko vrijeme prilično uobičajen i u južnim državama SAD-a. Jaguar je najveća američka divlja mačka. U slobodnoj je prirodi vrlo rijedak jer su ga ljudi lovili radi njegova iznimno lijepog krzna, tako da je gotovo istrebljen. U prošlosti su Jaguari živjeli na širokom području od Arizone do Argentine, no zbog bezobzirnog lova njihov se broj u većini područja znatno smanjio na samo nekoliko desetaka primjeka, a ponegdje su čak gotovo istrebljeni. U mnogim zemljama njihov se broj smanjio zbog sječe šuma i uređenja pašnjaka za domaće životinje te gradnje novih naselja. U gornjem dijelu doline rijeke Orinoco u Venezueli navodno se još često susreću, ali u drugim im krajevima prjeti izumiranje. U cijeloj Argentini prema nekim procjenama živi još samo 200 Jaguara . Jaguare prati loš glas da napadaju ljude, što je nedokazano. Prema pričanju jednog lovca jaguar ga je pratio kilometrima u šumu a zatim je nestao isto tako nečujno kao što je i došao. Predpostavlja se da ga je životinja samo željela "ispratiti" iz svog područja, jer da ga je htjela ubiti imala je dovoljno mogućnosti.

Vuk (Canis lupus) је sisar iz porodice Canidae. Vuk ima zajedničko porijeklo sa domaćim psom (Canis familiaris), a prema većini eksperata on je praotac svih danas postojećih pasa. Sivi vuk je nekada naseljavao velike dijelove Sjeverne Amerike, Evrope, Azije i Bliskog Istoka, dok je danas, zbog masovnog izlova i uništenja staništa, prisutan na samo nekim navedenim područjima i to u puno manjem broju. Vukovi žive u velikom broju najrazličitijih okoliša. Zahvaljujući svojoj velikoj prilagodljivosti, uspijevaju živjeti u ledenim područjima Arktika, kao i u pustinjama sjeverne Amerike i centralne Azije. Većina vukova nastanjuju travnate oblasti i šume. Danas je poznat prije svega kao šumska životinja, ali to je posljedica činjenice, da ga je čovjek vrlo davno istisnuo s otvorenih područja.

Šišmiši su rasprostranjeni gotovo po cijeloj zemlji, nema ih samo u polarnim područjima i na otocima koji su jako udaljeni od kontinenata. Na nekim otocima (primjerice na Novom Zelandu) su do dolaska ljudi bili jedini sisavci. Šišmiši su jedini sisavci, a uz ptice i jedini kralježnjaci koji mogu aktivno letjeti. Neke grupe sisavaca (kao leteća vjeverica, bodljorepa vjeverica, veliki klizač i leteći penjaš) imaju, doduše, letne kožice između udova, ali mogu samo kliziti s višeg položaja prema dole. Suprotno tome, šišmiši mogu letjeti i uvis.Letna kožica se sastoji od dva sloja kože i proteže se od zapešća do ramena i između nogu. Ovaj dio se naziva Uropatagium (pobliže vidi letna kožica) i uključuje i rep - ako postoji - i često služi za obuhvaćanje plijena. Palac je kratak (ne postoji samo kod Furipteridae) i završava s kandžom, dok su preostala četiri prsta jako produžena i napinju letnu kožicu. Dok velešišmiši uglavnom imaju kandžu i na drugom prstu, većina sitnošišmiša ju nema. Trn na peti služi zatezanju repne letne kožice. Za razliku od većine drugih sisavaca, stražnje noge su okrenute prema natrag i završavaju s pet prstiju s kandžama. Gusto, svilenkasto krzno šišmiša je najčešće sivo do smeđe, iako postoje i bijele i šarene vrste.

Izgledom nalikuje azijskoj zlatnoj mački, ali je mnogo manja od nje. Krzno joj je blijedo kestenjaste boje. Rep je dug i pri kraju zašiljen, te se na njemu nalazi velika bijela pruga. Uši su okruglaste. Tajnoviti i noćni način života, te možda niska gustoća populacije bornejske mačke su mogući razlozi toga što ju je vrlo teško vidjeti. Ništa se ne zna o njezinoj ishrani i reproduktivnom ponašanju. U razdoblju između 2003. i 2006. snimljena je samo jedna fotografija bornejske mačke tijekom 5034 noći. Prema nepotvrđenoj anegdoti iz Sarawaka, bornejska mačka je promatrana na grani visine 1 metar iznad zemlje blizu rijeke tijekom noćne ekspedicije. Lokalni skupljač životinja tvrdi da je slučajno susreo dvije bornejske mačke u odvojenim navratima u prosincu 2003. Kazao je da su bornejske mačke ušle u njegov kavez za ptice, te napale njegove fazane. Jedna mačka je uginula u zatočeništvu,a druga je otpuštena.